Kako možemo razumjeti svijet u kojoj se nalazimo? Kako se svemir ponaša? Što je priroda stvarnosti? … .Tradicionlano ovo su bila pitanja za filozofiju, ali filozofija je mrtva. Filozofija nije dostigla moderna dostignuća u znanosti, posebno fizici. Znanstvenici su postali nositelji baklje otkrića u našoj potrazi za znanjem. -Stephen Hawking i Leonard Mlodinow

Ovaj odlomak iz 2012. knjige „Veliki dizajn” pokrenuo je buru kontroverzi. Je li filozofija bila potisnuta od strane znanosti u potrazi za odgovorom na pitanje šta je stvarnost? Je li filozofija samo obučeni misticizam, isključen iz znanstvenog razumijevanja?

Mnoga pitanja o prirodi stvarnosti ne mogu se ispravno provoditi bez suvremene fizike. Upiti o temeljnoj strukturi prostora, vremena i materije moraju uzeti u obzir teorije relativnosti i kvantnu teoriju. Filozofi to prihvataju. U stvari, nekoliko vodećih filozofa fizike drže doktorat iz fizike. Ipak su se povezali sa filozofskim odjelima umjesto odjelima za fiziku jer toliki fizičari snažno obeshrabruju pitanja o prirodi stvarnosti. Aktualni stav u fizici je „šuti i računaj”: rješavaj jednadžbe, i ne postavljaj pitanja o tome što one znače.

No, stavljajući računanje ispred konceptualne jasnoće može dovesti do zabune. Uzmite, na primjer, iz relativnosti kultni „paradoks blizanaca”. Identični blizanci se odvoje jedan od drugog, a kasnije ujedine. Kada su se ponovno sastali, jedan blizanac je biološki stariji od drugoga. (Astronauti blizanci Scott i Mark Kelly su realizirali ovaj eksperiment. Scott nakon godinu vratio iz orbite u 2016 i bio je oko 28 mikrosekundi mlađi od Marka, koji boravi na Zemlji). Ni jedan kompetentan fizičar ne bi uradio grešku da zanemari veličinu ovog učinka.

No, čak i veliki Richard Feynman nije uvijek davao pravo objašnjenje. U „ Feynmanovim predavanja o fizici”, on pripisuje razliku u dobi ubrzanju koje jedan blizanac doživljava: blizanac koji ubrzava završi mlađi. Ali, lako je opisati slučajeve u kojima je istina suprotna, pa čak slučajeve u kojima niko ne ubrzava, ali završe različite dobi. Izračun može biti u pravu i prateće objašnjenje u krivu.

Ako je vaš cilj samo izračunati, to bi moglo biti dovoljno. Ali razumijevanje postojeće teorije i formuliranje novih zahtijeva više. Einstein je stigao do teorije relativnosti, razmišljajući više o konceptualnim problemima nego empirijskim. Njemu je prvenstveno smetalo objašnjenje asimetrije u klasičnoj elektromagnetskoj teoriji. Fizičari prije Einstein su znali, primjerice, da ako se kreće magnet u ili u blizini navoja žice on će izazvati da se električna struja pojavi u svitku. No, klasično objašnjenje za ovaj efekt čini se da je potpuno drugačije kada se giba magnet za razliku od zavojnica; stvarnost je da učinak ovisi samo o relativnom gibanju dva. Rješavanje objašnjenje asimetrije zahtijevalo je promišljanje o pojmu istodobnosti i odbacuje klasični obzir prostora i vremena. To je zahtijevalo teoriju relativnosti.

Razumijevanje kvantne teorije je još dublji izazov. Što kvantna teorija implicira o „prirodi stvarnosti?”; Naučnici se ne slažu u vezi s odgovorom i čak se ne slažu o tome da li je to osjetljivo pitanje.

Problemi s kvantnom teorijom nisu matematički. Oni proizlaze iz neprihvatljive terminologije koja se pojavljuje u prikazima teorije. Fizikalna teorija treba biti navedena u preciznoj terminologiji, bez dvosmislenosti i nedorečenosti. John Bell
pruža popis nedovoljno jasnih pojmova u svom eseju „protiv‘mjerenja’”:

Ovdje su neke riječi koje, koliko god legitimne i nužne u primjeni, nemaju mjesta u formulaciji s bilo kojom pretencioznosti ka fizičkoj preciznosti: sustav, aparat, okoliš, mikroskopski, makroskopski, reverzibilni i ireverzibilni, primjetan, informacije, mjerenja.

Standardni udžbenici iz kvantne teorije slobodno koriste zabranjene termine. Ali kako, na kraju da mi odredimo da li je nešto „sustav”, ili da li je dovoljno veliko da se računa kao „makroskopsko” ili da li interakcija predstavlja „mjerenje?” Bellova izbirljivost o jeziku je vanjski izražaj njegove brige o konceptima. Oštre fizičke teorije ne mogu biti izgrađene iz nejasnih pojmova.

Filozofi teže pojmovnoj jasnoći. Njihov trening im daje određene navike misaone osjetljivosti na dvosmislenosti, preciznost izražavanja, pozornost na teorijske detalje koji su bitni za razumijevanje onoga šta matematički formalizam može predložiti o stvarnom svijetu. Filozofi su tako naučeni da uoče praznine u svakodnevnim argumentima. Te praznine su ulazne točke za konceptualne prienake: kutak gdje alternativno objašnjenje može uzeti korijen i rasti. „Šuti i računaj” ne promovira ovaj kritički stav prema argumentima; filozofija promivira.

Što filozofija nudi znanosti, dakle, nisu mistične ideje, ali pedantan način. Filozofski skepticizam usredotočuje pažnju na konceptualne slabe točke u teorijama i u argumentima. To potiče istraživanje alternativnih objašnjenja i novih teorijskih pristupa. Filozofi su obsjednuti suptilnim nejasnoćama jezika i s onim što slijedi iz toga. Kada su temelji disciplina sigurni to može biti kontraproduktivno: samo se lati posla i ne filozofiraj! Ali gdje su potrebni sigurni temelji (ili novi), kritički nadzor može predložiti put naprijed. Potraga za načinima da se uda kvantna teorija s opštom relativnosti bi sigurno imala koristi od preciznog artikulisanja osonovnih koncepata tih teorija, pa i samo ako se predloži šta bi trebalo biti izmjenjeno ili odbaćeno.

Filozofski skepticizam proizlazi iz teorije spoznaje, grane filozofije pod nazivom „epistemologija.” Epistemologija proučava osnove za naša uvjerenja i izvore naših koncepata. To često otkriva prešutne pretpostavke za koje se može dokazati da su u krivu, izvore sumnje o tome koliko zapravo znamo. Nakon što smo započeli s Hawking, neka Einstein ima zadnju riječ: Kako se to dogodilo da se ispravno obdaren prirodoslovac brine o epistemologiji? Zar ne postoji više vrijedan rad u njegovoj disciplini? Čujem mnogi od mojih kolega kažu, i ja to osjećam kod mnogo više njih, da se osjećaju na taj način. Ne mogu podijeliti ovaj osjećaj … . Koncepti koji su dokazano korisni u određivanju stvari lako dobivaju vlast nad nama tako da smo zaboravili njihovo zemaljske porijeklo i prihvatili ih kao nepromjenjive datosti. Tako su postali kao „potreba misli”, „a priori datosti”, itd. Put znanstvenog napredka često je neprohodan za dugo vremena zbog ovakvih pogrešaka. Iz tog razloga, to nipošto nije u pucanj u prazno ako prakticiramo analizu dugo uobičajnih koncepat i pokazujemo takve okolnosti o kojima im opravdanost i korisnost ovisi, kako su odrasli, pojedinačno, iz datosti iskustva. Na ovaj način će im njihov sveopšti ogromni autoritet biti slomljen.

Izvor: http://www.pbs.org/wgbh/nova/blogs/physics/2015/04/physics-needs-philosophy/

Advertisements