Oni koje se bave fizikom trebali bi biti upoznati šta je to teorija svega ili velika teorija svega. Za ostale, to je cilj fizičara da nađu jednu teoriju koja će objasniti sve fizikalne događaje i procese oko nas i koja će moći da predvidi sve ili skoro sve šta će se sljedeće dogoditi. To je bio cilj istraživaća prirode od samog počatka. Od kako je ljudi, bilo je i prijedloga za teoriju svega. U samom početku te ideje su bile jednostavne i dosta njih su bili mitovi. Za svaki događaj u prirodi, svi su imali objašnjenje da je iza svega viša sila ili neko božanstvo. Svakom događaju u prirodi se pridavao magijski mitski uzrok ili izvor. O tim samim početcima objašnjavanja prirodnih događaja, pisati ću drugom prilikom, ali sad želim da se fokurisam na trenutno stanje u fizici, onoliko koliko ga ja razumijem..

Trenutno stanje u fizici je takvo da su kvantna mehanika i teorija relativnosti zamijenile ideje klasične mehanike o prirodi, odnosno nadogradile su ih i upotpunile.

Dok je klasična mehanika tvrdila da živimo u kontinuiranom pretežno samo čestičnom svijetu ili samo valnom, kvantna mehanika je pokazala da se u svijetu malih čestica, atoma ili još manjih, dešavaju neki čudni fenomeni, poput dualnosti materije, odnosno da su čestice poput elektrona, protona i ostalih u isto vrijeme i čestice i valovi, odnosno da ovisno o načinu posmatranja pokazuju i jednu i drugu prirodu. To se posebno vidi kroz eksperiment gdje se skupina elektrona slala kroz dva uska proreza, a iza tih proreza je bilo zaslon gdje su se ti elektroni zaustavljali. Pokazalo se da su se ti elektroni ponašali poput čestica kad ih se posmatralo, a poput valova kad ih se nije posmatralo. Odnosno, kad ih se posmatralo, iza na zaslonu imali smo dva reda otisaka od elektrona baš kao što bi očekivali da se radi o samo česticama, a kad ih se nije posmatralo pokazalo se da su se ponašali poput valova, odnosno na zaslonu iza su se ukazali interferentni redovi koji se javljaju samo kada dva vala nailaze jedan na drugi, a u tom slučaju nemamo samo dva reda otisaka, nego više njih s tim da je onaj u sredini najširi, a svi oni pored simetrično sve manji i manji. Taj eksperiment je ikona kvantne mehanike i postoje mnoge interpretacije istog i fizičari  nemaju jedinstveno stajalište u vezi šta znači ta pojava. Kad posmatramo te skupine elektrona, ponašaju se na jedan način, a kad ih ne posmatramo na drugi! Međutim, mi nikad ne posmatramo svijet bez ikakvih očekivanja, ne postoji posmatrač  koji ništa ne očekuje, niti postoji posmatrač koji ne filtrira informacije. Mi djelom vidimo ono šta mi jesmo. Kvantna mehanika je upotpunila i nadogradila klasičnu mehaniku i pokazalo se da ona važi i za svijet velikih stvari, samo je valna priroda kod čestica s višom masom slabije izražena, manje su valne dužine u pitanju, pa ih je teško zapaziti, ali ih se da izračunati. Pokazalo se da kad masa čestica teži beskonaćnosti, njihova valna dužina teži kao nuli.

Kad je u pitanju svijet velikih stvari, poput planeta i zvijezda, pokazalo se da i tu mnogo toga nije jasno, pa je Einstein uveo teoriju relativnosti gdje je postulirao da su prostor i vrijeme dio jedne cjeline prostor – vremena. U teoriji relativnosti prostor i vrijeme su jedna cjelina, a gravitacija je posljedica padanja tijela manje mase u prostor sa višom masom koji ga zakrivljuju. Zamislite nako zategnuto široko platno. Ako u njega ubacite neku tešku kuglu, prostor oko njega i ono samo će se zakriviti. To je Einsteinova genijalna ideja i način objašnjavanja pojave gravitacije. Jednostavno jedna masa drugu privlači zato što je prostor oko njih zakrivljen.

Ovo su bili samo dva kratka primjera fenomena, objašnjenja i pojava u kvantnoj mehanici (fizici malih stvari i čestica) i teoriji relativnosti (fizici velikih brzina i masa). Primjetite da govorim o dvije odvojene teorije koje zasebno opisuju svijet vrlo malog i svijet vrlo velikog! Drugim riječima, ne postoji jedinstvena teorija koja objašnjava i jedno i drugo. Ako želite da dobijete Nobelovu nagradu za fiziku i da nadmašite i samog Einsteina, dame i gospodo izmislite ili izvedite kvantnu teoriju gravitacije. Ta bi teorija objedinila kvantnu mehaniku i teoriju relativiteta i objasnila svijet prirodnih pojava jednom jedinstvenom fizikalnom teorijom punom formula, matematičkih izvoda, zakona, principa i teorema koji bi kristalno jasno objasnili svijet. Međutim, za sad to još niko nije uspio da uradi i pokazalo se da oni koji su to pokušali da su došli do nekih ludih rezultata poput pojavljivanja beskonaćnosti kao rezultata svih proračuna. Dakle, rezlutat je paradoks ili kontradikcija, a svaka naučna teorija koja vodi ka kontradikciji se smatra pogrešnom. Postoji više mogućnosti objašnjenja ovog fenomena, a neki od njih su teorija žica prema kojoj elementarne tvari u prirodi nisu ni čestice ni valovi nego žice koje osciluju i te žice su milionima puta manje od najmanjih tvari koje možemo detektovati, pa se ne mogu niti detektovati niti se za sad može zamisliti način na koji bi se mogle detektovati! Dakle, postoji kandidat za teoriju koja bi mogla objediniti kvantnu mehaniku i teoriju relativiteta, ali se ne može eksperimentalno dokazati, a još gore od toga prirodna posljedica takve ideje o prirodi stvarnosti jest da ona predviđa postojanja i više dimenzija i više svemira koji postoje neovisno jedan od drugog, ali ne komuniciraju. Čini se da što dalje idemo autocestom objašnjenja iz fizike stvari postaju sve zamršenije i komplikovanije. Svako bi davno odustao u svom naumu da sve objasni, međutim fizičari ohrabreni dosadašnjim uspjesima u objašnjavanju prirodnih pojava putem fizike i matematike, ne namjeravaju odustati. I ja sam jedan od onih koji želi ići do kraja, ako ima kraj.., tj. ne želim se zaustaviti dok mi stvarnosti i pojave u prirodi ne budu u potpunosti jasne.

Ipak, nisu samo fizičari zainteresovani za potpuno razumjevanja prirode stvarnosti. Ovim pitanjima se bave i filozofi, teolozi kao i mnogi laici (laik je neko ko ne zna ništa ili zna skroz malo o datoj oblasti). Svi žele objašnjenje svega. Međutim, niko pred objašnjenje ne dolazi bez očekivanja, odnosno svako želi objašnjenje u određenom obliku. U tom smislu postoje najmanje tri tabora ljudi. Postoje ljudi koji žele matamatičko i logičko objašnjenje svega šta ih okružuje, zatim postoje oni koji žele objašnjenje koje im odgovara, koje će im životima dati smisao, bez obzira da li je to objašnjenje bazirano na logici ili ne. Postoji i treća grupa, to su oni koji žele i jedno i drugo, nekakav dublji ljudski smisao i matematičko-logičko objašnjenje. Ja pripadam ovoj trećoj skupini. Nekako, ne bih bio iskren kad bih rekao da me zanima objašnjenje Svemira i prirode koje mi neće dati nadu da je život nešto više od samo mehaničkih i fizičkih procesa.

Dakle, razlikujemo se prema našim očekivanjima, a s obzirom na naša očekivanja razlikujemo se i na osnovu toga šta smo spremni prihvatiti kao objašnjenje. Kad dobijete skup mjerenja koja šute, a vi za njih govorite, vi ih interpretirate, onda u vašoj interpretaciji uvijek ima i nekih vaših želja, misli i nadanja.

Pored stručnjaka koji se drže logike i matematike koliko god mogu u svojim objašnjenjima, postoje kao što rekoh i laici koji imaju i svoje teorije prema kojima objašnjavaju svijet koji ih okružuje. Ti laici, daju neke svoje teorije u kojima daju objašnjenja višeg tipa onog šta opažaju u prirodi. Objašnjenje višeg tipa je po meni, kad kažete da se auto kreće od A do B zato što je vozač odlučio da posjeti lokalnu prodavnicu koja se nalazi u tački B i da tako napusti tačku A, odnosno onu tačku gdje se nalazi. Objašnjenje nižeg tipa je da se objasni rad motora i kretanje guma koje je dovelo do pomjeranja auta od tačke A do tačke B. Uzmite u obzir da je moje nazivanje jednog objašnjenja nižim tipom, a drugog višim, proizvoljno, vi to slobodno možete obrnuti. Poenta je da sve što sa dešava možete objasniti s aspekta svrhe ili značenja za onog ko to posmatra ili ko tim upravlja, ili možete objašnjavati na način da objašnjavate unutrašnje mehanizme dešavanja koji nemaju nužno veze sa onim zašto. Drugim riječima, postoje objašnjenja tipa KAKO i objašnjenja tipa ZAŠTO. Postoji i treći način objašnjenja, a to je onaj ŠTA. U objašnjenju tipa ŠTA, tj. onom koje odgovara na pitanje šta se dešava, šta se sve tu nalazi, isl. sve je statično i oslobođeno nekog smisla ili veze. Stvari jednostavno jesu, a mi smo ti koji tim stvarim dajemo smisao i mi smo ti koji doživljavamo njihovo kretanje, njihovu promjenu. Pitanja KAKO i pitanje ZAŠTO idu zajedno, dok je pitanje ŠTA pitanje za sebe. Mislim da je priroda objektvine stvarnosti onakva da odgovara samo na pitanje ŠTA, sve drugo je subjektivna interpretacija. Npr. kad gledamo neki film, nama je dovoljno da se svake sekunde 24 slike pred našim očima promjenu i onda mi to doživljavamo kao kretanje. Dakle, ja pretpostavljam da je svijet oko nas svijet statičnih pojava, a da je kretanje nešto šta mi doživljavamo, a samim time takvo je i vrijeme. Tek kad imamo kretanje, onda i pitanje ZAŠTO ima smisla. Jer kad se nešto kreće, možemo pitati zašto se kreće, zašto se kreće na način na koji se kreće, gdje ide, kojom brzinom, kad će stati itd. ZAŠTO i KAKO su ono šta mi namećemo stvarnosti koda ju posmatramo, a na osnovu toga kako postavljamo ta pitanja ZAŠTO i KAKO ono ŠTA će nam se pokazati na jedan ili drugi način. Mislim da u fizici sve osim možda statike odgovara na pitanja ZAŠTO i KAKO, a da fizika u srži izostavlja pitanje ŠTA, odnosno ne posmatra fenomenološki u dovoljnoj mjeri samu prirodu onog šta opisuje i posmatra.

  Na osnovu mnogih teorija i hipoteza za koje sam čuo koje su kandidati za teoriju svega, mislim da je svijet oko nas u srži poput crne kutije. Crna kutija je zatvorena kutija čiji sadržaj ne znamo, ali možemo nešto zaključiti o njemu samo na osnovu naših ulaznih paramatera u istu i onog šta dobijemo kao izlaz.

black box

Npr. ako isključite struju vašem računaru i izvadite mu bateriju, on će se ugasiti, pa na taj način bez otvaranja istog možete zaključiti da njegov rad zavisi od dotoka struje. Odnosno,  možete zaključiti da nešto u njemu treba struju. Možete i neke druge zaključke izvesti, kao npr. da vaša struja treba računar da bi davala neki efekat. Ako bi ste dolazili iz kamenog doba i prvi put se susretali sa strujom i računarima, vaš prvi intuitivni odgovor da nešto u računaru radi na struju možda vam i ne bi naumpao prvi, možda bi ste izveli more drugih zaključaka, poput da neko božanstvo na nebu ne da računaru da radi kad nije spojen na kabal sa strujom. U svakom slučaju, primjetite da ste vi ti koji ispitujući ponašanje vašeg računara, naše “crne kutije”, određujete šta će vam biti ulazni parametar i da na osnovu toga ćete dobiti određenu izlaznu pojavu ili parametar, a tek kad ste i jedno i drugo uradili, vi ste ti koji donose zaključke kao odgovore na pitanja šta, kako i zašto. Čini se da smo u našim teorijama kojima opisujemo svijet i prirodu oko nas, mi glavne uloge, a da je tamo van svijet i priroda koja šuti, koja je kad na malo bolji način pogledamo čini se više statična, a da smo mi ti koji ju doživljavamo kao nešto šta se kreće i na osnovu toga radi na ovaj ili onaj način. 

Sad, ako se računar ili bilo koja crna kutija ponašaju na razne načine, onda možemo zaključiti da su najvjerojatnije od raznih stvari i sastavljene, odnosno da su sastavljene od nećeg šta se može ponašati na razne načine u ovisnosti od toga kako to posmatramo. 

Ako je ovo prvo istinito, onda je moguće da je svemir sastavljen na neki čudan način od raznih stvari, koje su iste samo u našem umu i različite samo u našem umu, ovisno od ugla gledanja. Ako je ovo drugo, što je veoma slično onom prvom, onda je sve u prirodi oko nas u srži jedna stvar, ali se ponaša na razne načine u ovisnosti ko ju i kako posmatra. U prvom slučaju priroda je ta koja je sastavljana od više raznih stvari i na više raznih načina, a mi vidimo samo onu koju gledamo, u drugom slučaju sa hologramima, priroda je ono šta je u srži jedna stvar koja nam se pokazuje na razne načine, pa su promjene i raznolikosti samo iluzija. Dakle, postoje samo dvije opcije, ili je priroda u srži izgrađena na više načina i od više stvari ili tvari (pa su razne teorije svega u isto vrijeme simultano sve i tačne i pogrešne) ili je sve hologram sastavljen od samo jedne stvari, a sve promjene su iluzuja stvorena u našim umovima. Jedno ili drugo ili možda oboje? Da li bi moglo biti oboje pisati ću neki drugi put, a za sad ću samo da rezimiram moje hipoteze o velikoj teoriji svega:

  1. Priroda i sve u njoj je poput crne kutije, ne znamo šta je u njoj, ne znamo odgovor na pitanje ŠTA, ali znamo kako se ponaša u raznim situacijama koje mi stvaramo, pa možemo prije odgovoriti KAKO i ZAŠTO, nego ŠTA.
  2. Razne teorije svega bi mogle biti simultano tačne ako je realnost izgrađena na više načina koji paraleno svi daju istu stvar. Kao npr. kiša koja pada, može biti napravljena na vještački način, a može biti i da je uzrok njenoj pojavi Sunce koje zagrijava okeane, stvara oblake iz kojih se onda kapljice stvaraju ili postoji jako mnogo drugi načina koji su svi kompatibilni i ne vidim razlog zašto bi samo jedan bio iza svega, ne mora biti. Ako priroda nije izgrađena na više načina, onda su više načina i više tvari samo iluzija koja se stvara kad opažamo prirodu koja je u biti hologram.   
  3. Kako se čini da Svemir stvarno jest crna kutija, nikad nećemo moći znati 100% šta je u njoj, koje su najelementarnije čestice, da li je to u njoj hologram ili je sastavljeno na više načina i od više tvari. Dakle, moja hipoteza je da konačna teorija svega u ovakvoj konfiguraciji stvarnosti nikad neće biti otkrivena. Moramo prihvatiti naša ograničenja. Najviše što možda možemo jest odgovoriti na pitanje da li se radi o hologramu i iluziji ili se radi o simultanoj konfiguraciji na više načina i od više tvari.
  4. Ako uspijemo sažeti svu fiziku u jednu formulu, onda će ta formula najvjerojatnije na jednoj strani imati nas svjesne posmatrače, a na drugoj sve ostalo u Svemiru ili će na nekoj od strana uključivati i nekog više svjesnog posmatrača, neku inteligenciju, a vi zaključite ko bi to mogao biti. 
  5. Ne mislim da su sve teorije koje opisuju svemir ni u kojem scenariju jednako ispravne, ali u scenariju koji nije hologram više teorija su u isto vrijeme ispravne, a sa svakom teorijom postoji i njen brat blizanac ili više njih koji je bolji ili lošiji od nje, pa imamo više razina stvarnosti, jedna je čisto materijalna (gdje važi fizikalizam, sve je fizikalno), druga je čisto informaciona (sve je informacija, tu važi idealizam), treća je teorija električnog svemira (koja objašnjava ili nastoji objasniti sve pojave u fizici na osnovu elektriciteta), itd. U mojoj hipotezi o teoriji svega, svi bi scenariji mogli biti ispravni u ovisnosti od načina i ugla gledanja, a nikad nećemo saznati jesmo li u pravu ili nismo jer je sistem jednostavno tako napravljen, ne možete ući u tamnu kutiju i živi se vratiti iz nje. Opcije su jasne, ili život i sigurno neznanje ili kraj života i možda otkriće o tome šta je unutra crne kutije stvarnosti. Zasad, meni je ova prva opcija bolja i zanimljivija.