U dva brilijantna govora na TED – u  od pravnika Gary Haugena i historičara Rutger Bregmana možete da vidite dva rješenja za problem siromaštva u svijetu i oni nisu ono šta bi ste očekivali.

Mnogi misle da su siromašni ljudi siromašni jer su glupi i jer donose loše odluke u životu, međutim šta ako je obrnuto? Šta ako siromašni ljudi donose loše odluke u životu i ponašaju se glupo zato što su siromašni? Pimjer koji se navodi je kompjuter na kojem istovremeno radi 10 programa i koji je jako usporen i skoro prestaje da radi. Ako tom kompjuteru povećamo memoriju, on istovremeno počinje brže i bolje da radi. Tako isto ljudi, kad imaju osnovne prihode, bolje funkcionišu i bolje rade. Dakle, jedan od glavnih razloga zašto su siromašni siromašni jest taj što su počeli kao siromašni i siromaštvo ih je navelo da donose loše odluke u životu što je dalje doprinijelo njihovom siromaštvu i na taj način su ušli u začarani krug siromaštva iz kojeg im je teško izaći jer nemaju snage ni para za to! Da bi nekom pomogli da izađe iz siromaštva nije dovoljno da suosjećamo s njim i da se molimo za njega, nego je potrebno da mu damo pare! Tek kad ljudi imaju dovoljno za osnovne životne potrebe tek onda mogu normalno i pametno razmišljati, bez toga su non stop u egzistencijalnoj krizi koja im um zamućuje i čini ih sve siromašnijim i siromašnijim.

Ovo je transkript govora historičara Rutger Bregmana u vezi potrebe za osnovnim prihodima kao rješenjem za siromaštvo:

Želeo bih da počnem jednostavnim pitanjem: zašto siromašni donose toliko loših odluka? Znam da je pitanje neprijatno, ali pogledajte podatke. Siromašni više pozajmljuju, manje štede, više puše, manje vežbaju, više piju i manje zdravo se hrane. Zašto?

Pa, standardno objašnjenje je jednom sumirala britanska premijerka, Margaret Tačer. Nazvala je siromaštvo “manom ličnosti”.

(Smeh)

U suštini, nedostatkom karaktera.

Sad, siguran sam da je malo vas koji biste bili toliko bezobzirni. Međutim, zamisao da nešto nije u redu sa siromašnima nije svojstvena jedino gđi Tačer. Neki od vas možda veruju da bi siromašni trebalo da odgovaraju za lične greške. A drugi tvrde da bi trebalo da im pomognemo da donose bolje odluke. Ali u srži je ista pretpostavka: nešto nije u redu s njima. Kad bismo samo mogli da ih promenimo, kad bismo mogli da ih naučimo kako da žive svoje živote, kad bi samo slušali. I, da budem iskren, ovako sam i ja dugo vremena razmišljao. Pre tek nekoliko godina sam otkrio da je sve što sam mislio da znam o siromaštvu pogrešno.

Sve je počelo kad sam slučajno nabasao na stručni rad nekoliko američkih psihologa. Putovali su oko 13000 kilometara, sve do Indije, zbog fascinantnog istraživanja. A radilo se o eksperimentu sa uzgajivačima šećerne trske. Trebalo bi da znate da ovi zemljoradnici prikupe oko 60 procenata svog godišnjeg prihoda odjednom, odmah nakon žetve. Ovo znači da su jedan deo godine relativno siromašni,a drugi deo godine su bogati. Istraživači su tražili od njih da urade test inteligencije pre i posle žetve. Ono što su kasnije otkrili, potpuno me je raspametilo. Zemljoradnici su pre žetve imali značajno gore rezultate na testu. Efekti života u siromaštvu, ispostavilo se, odgovaraju gubitku 14 poena količnika inteligencije.Sad, da vam to slikovito objasnim, to je uporedivo s gubitkom noćnog sna ili s efektima alkoholizma.

Nekoliko meseci kasnije, čuo sam da Eldar Šafir, profesor na Univerzitetu Prinston i jedan od autora ovog istraživanja, dolazi u Holandiju, gde ja živim. Pa smo se sreli u Amsterdamu kako bismo razgovarali o ovoj novoj, revolucionarnoj teoriji siromaštva. I mogu da je sumiram u dve reči: mentalitet oskudnosti.Ispostavlja se da se ljudi različito ponašaju kada smatraju za nešto da je oskudno. A o čemu se radi, nije naročito bitno – bilo da nemaju dovoljno vremena, novca ili hrane.

Svima vam je poznat onaj osećaj, kad imate previše obaveza ili kada odlažete pauzu za ručak i šećer u krvi vam padne. Ovo vam sužava usredsređenost na trenutni nedostatak – na sendvič koji morate odmah da dobijete, na sastanak koji počinje za pet minuta ili račune koje morate da platite sutra. Te, dugoročna perspektiva nestaje s vidika. Možete to uporediti s novim kompjuterom na kom odjednom radi 10 zahtevnih programa. Postaje sve sporiji i sporiji, pravi greške. Vremenom se zamrzne – ne zato što se radi o lošem kompjuteru, već zato što ima previše toga da obavi odjednom. Siromašni imaju isti problem. Ne donose glupe odluke zato što su glupi, već zato što žive u kontekstu u kom bi bilo ko donosio glupe odluke.

Te sam iznenada shvatio zašto mnogi od naših programa protiv siromaštva ne funkcionišu. Ulaganja u obrazovanje, na primer, često su potpuno nedelotvorna. Siromaštvo nije nedostatak znanja. Skorašnja analiza 201 istraživanja o efikasnosti obuke raspolaganja novcem je došla do zaključka da obuka nije imala nikakav efekat. Nemojte me pogrešno razumeti – ovo ne znači da siromašni ne nauče ništa – mogu da budu mudriji, zasigurno. Međutim, to nije dovoljno. Ili, kako mi je profesor Šafir rekao: “To je kao da učite nekoga da pliva, a onda ga bacite u olujno more.”

I dalje pamtim kako sam sedeo tu, zbunjen. A onda mi je sinulo da smo ovo mogli da shvatimo decenijama ranije. Mislim, ovim psiholozima nisu trebali nekakvi komplikovani skeneri za mozak; dovoljno je bilo da izmere IQ zemljoradnika, a testovi inteligencije su izumljeni pre više od 100 godina. Zapravo sam se setio da sam već čitao o psihologiji siromaštva. Džordž Orvel, jedan od najvećih pisaca koji je ikad postojao, iz prve ruke je iskusio siromaštvo 1920-ih. “Suština siromaštva”, pisao je, “je u tome što ono poništava budućnost.” I čudio se, citiram: “Kako ljudi uzimaju zdravo za gotovo da imaju pravo da vam popuju i da se mole za vas, čim vam prihodi padnu ispod određenog nivoa.”

Sad, svaka ova reč i danas ima odjek. Naravno, veliko pitanje glasi: šta može da se uradi? Savremeni ekonomisti imaju nekoliko rešenja na raspolaganju. Možemo pomoći siromašnima s njihovom papirologijom ili im poslati tekstualnu poruku da ih podsetimo da plate račune. Ovaj tip rešenja je uveliko popularan kod savremenih političara, uglavnom jer, pa, gotovo da ništa ne košta. Mislim da su ova rešenja simbol našeg doba u kojem se suviše često bavimo simptomima, ali ignorišemo osnovni uzrok.

Pa se pitam: zašto prosto ne izmenimo kontekst u kom siromašni žive? Ili, vraćajući se na kompjutersku analogiju: zašto da nastavimo da popravljamo softver kad lako možemo da rešimo problem instaliranjem dodatne memorije? U tom momentu, profesor Šafir je odgovorio praznim pogledom. I nakon nekoliko sekundi je rekao: “Ah, shvatam. Misliš, želiš prosto da daš više novca siromašnima kako bi iskorenio siromaštvo. Ah, naravno, to bi bilo sjajno. Ali plašim se da ta vrsta levičarske politike, koju imate u Amsterdamu – ne postoji u Americi.”

Međutim, da li je ovo zaista staromodna, levičarska ideja? Sećam se da sam čitao o starom planu –nečemu što su predložili neki vodeći istorijski mislioci. Filozof Tomas Mor je to prvi put nagovestio u knjizi “Utopija”, pre više od 500 godina. A zastupnici ovoga se protežu čitavim spektrom od levo do desno, od učesnika kampanje za građanska prava, Martina Lutera Kinga, do ekonomiste Miltona Fridmana. A radi se o neverovatno prostoj ideji: zagarantovanosti osnovnog prihoda.

Šta je to? Pa, to je lako, to je mesečni dohodak, dovoljan da vam plati osnovne potrebe: hranu, smeštaj, obrazovanje. Krajnje je bezuslovno, pa vam niko neće govoriti šta morate da radite za to i niko vam neće govoriti šta da radite s tim. Osnovini prihod nije usluga, već pravo. Uz njega ne ide ljaga. Pa, kako sam saznao za pravu prirodu siromaštva, nisam mogao da prestanem da se pitam: da li je ovo zamisao na koju smo svi čekali? Da li zaista može da bude tako prosto? A u tri godine koje su usledile, pročitao sam sve što sam mogao da nađem o osnovnom prihodu. Istražio sam desetine eksperimenata koji su izvedeni širom sveta i nije mi trebalo dugo da nabasam na priču o gradiću koji je uspeo – koji je zapravo iskorenio siromaštvo. Ali onda… skoro svi su zaboravili na to.

Priča počinje u Dofinu, u Kanadi. Svi u ovom gradiću su 1974. imali zagarantovan osnovni prihod, time je obezbeđeno da niko ne padne ispod crte siromaštva. Na početku eksperimenta, armija istraživača je stigla u grad. Četiri godine je sve išlo kako treba. Ali onda je na vlast izglasana nova vlada, a novi kanadski kabinet nije video mnogo koristi od skupog eksperimenta. Pa, kad je postalo jasno da nije preostalo novca da se analiziraju rezultati, istraživači su odlučili da spakuju dokumenta u nekih 2000 kutija. Prošlo je 25 godina, a onda je Evelin Fordžet, kanadska profesorka, našla zabeleške. Tokom tri godine je podvrgavala podatke svim tipovima statističke analize, i šta god da isprobala, rezultati su svaki put bili isti: eksperiment je bio veoma uspešan.

Evelin Fordžet je otkrila da ljudi u Dofinu, ne samo da su bili bogatiji, već i pametniji i zdraviji. Uspeh dece u školama se značajno popravio. Stopa hospitalizacije je umanjena za skoro 8,5 procenata. Incidenti kućnog nasilja su bili u padu, kao i žalbe na mentalno zdravlje. A ljudi nisu davali otkaz na poslu. Jedini koju su malo manje radili su bili nove majke i đaci – koji su duže išli u školu. Slični rezultati su kasnije otkriveni u bezbroj drugih eksperimenata širom planete, od SAD-a do Indije.

Dakle… evo šta sam naučio. Kada se radi o siromaštvu, mi, bogati, bi trebalo da prestanemo da se pravimo da najbolje znamo. Trebalo bi da prestanemo da šaljemo cipele i igračke siromašnima, ljudima koje nikad nismo upoznali. I trebalo bi da se otarasimo ogromne industrije pokroviteljskih birokrata kad jednostavno možemo da njihove plate damo siromašnima, kojima oni tobož pomažu.

(Aplauz)

Jer, mislim, sjajna stvar kod novca je što ljudi mogu njime da kupe stvari koje su im potrebne, a ne stvari koje samoproklamovani stručnjaci misle da su im potrebne. Samo zamislite koliko briljantnih naučnika i preduzetnika i pisaca, poput Džordža Orvela, trenutno vene u oskudici. Zamislite koliko energije i talenta bismo oslobodili, kad bismo se otarasili siromaštva jednom za svagda. Verujem da će osnovni prihod ljudima delovati poput rizičnog kapitala. Ali ne možemo priuštiti da ga ne usvojimo jer je siromaštvo veoma skupo. Samo pogledajte troškove dečjeg siromaštva u SAD-u, na primer. Procenjuje se na 500 milijardi dolara godišnje, u vidu većih troškova zdravstvene nege, većih stopa ispisivanja iz škole i više kriminala. Sad, ovo je neverovatno traćenje ljudskog potencijala.

Ali razgovarajmo o onome što bode oči. Kako uopšte možemo da priuštimo zagarantovan osnovni prihod? Pa, zapravo je mnogo jeftinije nego što biste pomislili. U Dofinu su ga finansirali putem negativnog poreza na prihod. Ovo znači da vam se prihod dopunjava čim padnete ispod granice siromaštva. A u ovom scenariju, prema procenama naših najboljih ekonomista, za neto trošak od 175 milijardi – to je četvrtina ulaganja u vojsku SAD-a, jedan procenat BDP-a – mogli biste da izdignete sve osiromašene Amerikance iznad granice siromaštva. Mogli biste zapravo da iskorenite siromaštvo. E, to bi trebalo da nam bude cilj.

(Aplauz)

Prošlo je vreme za koještarije i sitne pomake. Zaista verujem da je došlo vreme za radikalno nove ideje, a osnovni prihod je mnogo više od tek još jednog zakonskog akta. Takođe se radi o potpuno novoj zamisli toga šta je posao. A u tom smislu, neće samo osloboditi siromašne, već i nas ostale.

Trenutno, milioni ljudi osećaju da njihovi poslovi nemaju mnogo smisla, niti značaja. Nedavna anketa među 230.000 zaposlenih u 142 države je otkrila da svega 13 procenata radnika zapravo voli svoj posao.A druga anketa je otkrila da gotovo 37 procenata britanskih radnika ima posao za koji smatraju da je bespotreban. Kao što Bred Pit kaže u “Borilačkom klubu”: “Prečesto radimo poslove koje mrzimo da bismo mogli da kupimo gluposti koje nam ne trebaju.”

(Smeh)

Sad, da se razumemo – ne govorim ovde o nastavnicima i đubretarima i negovateljima. Kad bi oni prestali da rade, bili bismo u nevolji. Govorim o svim tim dobro plaćenim profesionalcima sa odličnim biografijama koji zarađuju baveći se… P2P sastancima strateških transaktora dok mozgaju o vrednosti dodataka neorganizovanog koautorstva u mrežnom društvu.

(Smeh)

(Aplauz)

Ili nešto slično. Samo zamislite još jednom koliko talenata traćimo, samo zato što govorimo deci da će morati da “zarađuju za život”. Ili se setite jadikovke matematičkog genija koji radi u Fejsubuku: “Najbolji umovi moje generacije razmišljaju kako da navedu ljude da klikću na reklame.”

Ja sam istoričar. A ako nas istorija ičemu uči, to je da stvari mogu da budu drugačije. Ništa nije neizbežnokod toga kako smo trenutno osmislili društvo i ekonomiju. Ideje mogu da promene, i menjaju svet. I mislim da je naročito u proteklih nekoliko godina postalo i više nego jasno da se ne možemo držati statusa kvo – da su nam potrebne nove ideje.

Znam da se mnogi od vas možda osećaju pesimistično zbog budućnosti rastuće nejednakosti,ksenofobije i klimatskih promena. Ali nije dovoljno znati protiv čega smo. Takođe moramo da budemo za nešto. Martin Luter King nije rekao: “Imam noćnu moru.”

(Smeh)

Imao je san.

 

Dakle… evo mog sna: verujem u budućnost u kojoj vrednost vašeg rada neće određivati veličina vaše plate, već količina sreće koju širite i količina smisla kojeg pružate. Verujem u budućnost u kojoj svrha obrazovanja nije u tome da vas pripremi za novi beskoristan posao, već za svrsishodan život. Verujem u budućnost u kojoj život bez siromaštva nije privilegija, već pravo koje svi zaslužujemo. Dakle, tu smo. Tu smo. Imamo istraživanja, imamo dokaze i imamo sredstva.

 Sad, više od 500 godina nakon što je Tomas Mor pisao o osnovnom prihodu i 100 godina nakon što je Džordž Orvel otkrio pravu prirodu siromaštva, svi moramo da promenimo pogled na svet jer siromaštvo nije karakterni nedostatak. Siromaštvo je nedostatak novca.” (1)

Drugi problem siromaštva u svijetu je taj što siromašni nemaju načina da se zaštite od nasilja! Pokazalo se širom svijeta da tamo gdje je veliko siromaštvo, tu je i nasilje prisutno. U siromašnim krajevima policija ne radi svoj posao i ako siromašni i dođu do sredstava za život, kriminalci i nasilnici im to pokradu! Dakle, jedan od glavnih uzroka siromaštva je nasilje! A šta je nasilje? Nasilje je sila. Kako neutralizirati silu? Silom. Pitali su vlasnike bogatih firmi koje se nalaze u siromašnim zemljama kako uspjevaju zaštiti svoje firme i radnike u tim zemljama od nasilja i krađa, a oni su im odgovorili da kupuju zaštitu. U siromašnim zemljama širom svijeta zaštitarske agencije su jače od policije! Zaštitarske agencije su sila koja je u stanju neutralizirati silu siromaštva u društvu, ali bogati imaju dovoljno novca da ju kupe, a novac je moć ili snaga.

Dakle, da bi smo se riješili siromaštva kod nas i u svijetu trebali bi da osiguramo da svako ima minimalne prihode za osnovne troškove života i također trebali bi osigurati da oni siromašniji ne budu žrtve nasilja! To su dva riješenja ili dvije vrijednosti za nepoznate u jednadžbi rješenja siromaštva kod nas i u svijetu!

Ovo je transkript govora pravnika Gary Haugena u vezi nasilja kao jednog od uzroka siromaštva kod nas i u svijetu:

Iskreno, po osobnosti baš i ne plačem. Ali mislim kako mi je to u karijeri bila dobra stvar. Ja sam odvjetnik za građanska prava , i vidio sam neke užasne stvari po svijetu. Počeo sam karijeru radeći na slučajevima policijske zloporabe u Sjedinjenim državama. A onda sam 1994. poslan u Ruandu kako bih bio voditelj UN-ove istrage genocida. Ispada kako suze baš i nisu neka pomoć kada pokušavate istražiti genocid.Stvari koje sam morao vidjeti, i osjetiti i dodirnuti su bile poprilično neizrecive.

Što vam mogu reći je slijedeće: kako je genocid u Ruandi bio jedan od svjetskih najvećih neuspjeha jednostavnog suosjećanja. Ta riječ, suosjećanje (compassion)m zapravo dolazi od dvoje latinske riječi:cum passio, što jednostavno znači “patiti sa.” A stvari koje sam vidio i iskusio u Ruandi kad sam se približio ljudskoj patnji, zbilja me, na trenutke, dovelo do suza. Ali samo želi da sam se, i ostatak svijeta,pokrenuo ranije. I ne samo do suza, nego da zapravo zaustavimo genocid.

Za kontrast, također sam bio uključen u jedan od svjetskih najvećih uspjeha suosjećanja. A to je borba protiv globalnog siromaštva. To je zadatak u koji smo vjerojatno uključeni svi ovdje. Ne znam je li vaše prvo upoznavanje moglo biti kroz napjeve “We Are the World”, ili je to možda bila slika djeteta kojem ste pokrovitelj na vratima vašeg frižidera, ili možda rođendan kad ste donirali za svježu vodu. Ne znam zapravo koje je bilo moje prvo upoznavanje sa siromaštvom ali pamtim najneskladniji susret.

Bilo je to upoznavanje sa Venus — ona je mama iz Zambije. Ima troje djece i udovica je. Kad sam je upoznao, prehodala je oko 12 milja u jedinoj odjeći koju ima, da dođe u glavni grad i podijeli svoju priču.Sjedila je sa mnom satima, samo me uvodeći u svijet siromaštva. Opisala je kako je to bilo kad je ugljen u vatri za kuhanje konačno postao posve hladan. Kad je zadnja kap ulja za kuhanje konačno istekla. Kad je zadnja hrana, unatoč njezinom velikom trudu, konačno nestala. Morala je gledati kako njen najmlađi sin, Peter, pati od pothranjenosti, dok su mu se noge polako svijale u beskorisnost. Dok su mu oči postajale mutne i prazne. A potom kako je Peter konačno postao hladan.

Kroz preko 50 godina, priče poput ove poticale su nas na suosjećanje. Nas čija djeca imaju što za jesti.Potiče nas se ne samo da marimo za globalno siromaštvo, nego da zapravo pokušamo dati doprinos za prekid patnje. Ima obilje prostora za kritiku kako nismo učinili dovoljno, a kako ono što jesmo učinili nije bilo dovoljno učinkovito, ali istina je ovo: borba protiv globalnog siromaštva je vjerojatno najšire, najdulje ispoljenje ljudske pojave suosjećanja u posvijesti naše vrste. Pa bih volio podijeliti poprilično šokantan uvid koji može zauvijek promijeniti način na koji razmišljate o toj borbi.

Ali prvo, dajte da počnem s onim što vjerojatno već znate. Prije trideset i pet godina, kada bih bio maturirao u srednjoj školi, rekli su nam kako 40.000 djece umire svaki dan uslijed siromaštva. Taj je broj, danas, smanjen na 17.000. Puno previše, naravno, Ali to znači kako svake godine, postoji osam milijuna djece koja ne moraju umrijeti radi siromaštva. Nadalje, broj ljudi u našem svijetu koji žive u krajnjem siromaštvu koji je definiran kao život od otprilike dolara i četvrt dnevno taj je pao sa 50 posto na samo 15 posto. To je velik napredak, i to premašuje svačije pretpostavke o tome što je moguće. I ja mislim kako vi i ja, mislim, iskreno, kako se možemo osjećati ponosno i ohrabreno kad vidimo način na koji suosjećanje zapravo ima moć Da uspije u zaustavljanju patnje brojnih milijuna.

Ali evo dijela o kojem možda i niste čuli toliko. Ako podignete liniju siromaštva samo na dva dolara dnevno, ispada da su prividno istih dvije milijarde ljudi koji su bili zarobljeni u grubom siromaštvu kad sam bio u srednjoj školi, i dalje ovdje, 35 godina kasnije.

Pa zašto, zašto je toliko milijardi i dalje zarobljenih u takvom grubom siromaštvu? Pa, razmislimo o Venus na trenutak. Kroz desetljeća smo moja žena i ja bili potaknuti najobičnijim suosjećanjem da budemo pokrovitelji djeci, da financiramo mikro kredite, da podržavamo izdašne razine međunarodne pomoći. Ali zapravo sve do kad nisam pričao s Venus, nisam imao ideju kako nijedan od tih pristupa zapravo ne rješava to zašto je ona morala gledati smrt svoga sina. “Bilo nam je dobro,” rekla mi je Venus, “dok nam Brutus nije počeo činiti nevolje” Sad, Brutus je Venusin susjed a “činiti nevolje” je ono što se dogodilo dan nakon što je Venusin muž umro, kad je Brutus samo došao i izbacio Venus i djecu iz kuće, ukrao im svu zemlji, te im opljačkao tezgu. Vidite, Venus je u bijedu bacilo nasilje.

A tad mi je sinulo, naravno, kako nijedno od mojih dječjih pokroviteljstava, nijedan mikrokredit, nijedan od tradicionalnih programa protiv siromaštva neće zaustaviti Brutusa, jer tako nisu niti zamišljeni.

To mi je postalo još jasnije kad sam sreo Griseldu. Ona je čudesna mlada djevojka koja živi u siromašnoj zajednici u Gvatemali. A jedna je od stvari koje smo naučili tijekom godina kako je možda najmoćnija stvar koju Griselda i njena obitelj mogu učiniti da izvedu Griseldu i njenu obitelj iz siromaštva je osigurati da ona ide u školu. Stručnjaci to zovu Učinak djevojke. Ali kad smo upoznali Griseldu, ona nije išla u školu. Zapravo, rijetko je kada uopće napuštala svoj dom.

Koji dan prije nego što smo je sreli, dok je hodala doma iz crkve sa svojom obitelji, usred bijela dana, ljudi iz njene zajednice su je samo zgrabili sa ulice, i nasilno ju silovali. Vidite, Griselda je imala svaku priliku da ide u školu, samo za nju nije bilo sigurno doći do nje. A Griselda nije jedina. Širom svijeta, siromašne žene i djevojke dobi od 15 od 44, one su — kad su žrtve svakodnevnog nasilja zlostavljanja u obitelji i spolnog nasilja — ta dva oblika nasilja bilježe više smrti i invaliditeta nego malarija, nego automobilske nesreće, nego rat zajedno. Istina je kako su siromašni našeg svijeta zarobljeni u cijelim sustavima nasilja.

U južnoj Aziji, na primjer, mogu se provozati pored mlina za rižu i vidjeti čovjeka kako diže vreće od 50 kilograma riže na svoja tanka leđa. Ali neću imati pojma, do kasnije, kako je on zapravo rob, Držan nasiljem u tom mlinu za rižu još otkad sam bio u srednjoj školi. Desetljeća programa protiv siromaštva upravo u njegovoj zajednici nikad nisu bila u stanju spasiti ga, niti ikojeg od stotinu drugih robova od batina i silovanja i mučenja nasilja unutar mlina za rižu. Zapravo, pola stoljeća programa protiv siromaštvaje ostavilo više siromašnih ljudi u ropstvu nego u bilo koje doba tijekom povijesti.

Stručnjaci nam kažu kako je danas oko 35 milijuna ljudi u ropstvu. To je približno stanovništvu cijele nacije Kanade, gdje sjedimo danas. Eto zašto sam, tijekom vremena, ovu epidemiju nasilja nazvao Učinak skakavca selca. Stoga što u životima siromašnih, spušta se poput kuge i sve uništava. Zapravo, kad ispitujete vrlo, vrlo siromašne zajednice, stanovnici će vam reći kako im je najveći strah nasilje. Ali primjetite kako nasilje kojeg se boje nije nasilje genocida ili ratova, već svakodnevno nasilje.

Za mene je, kao odvjetnika, naravno, prva reakcija bila razmišljati, dobro, naravno moramo promijeniti sve zakone. Moramo učiniti svo to nasilje protiv siromašnih nezakonitim. Ali tada sam otkrio, već jest.Problem nije kako siromašni nemaju zakone, već kako nemaju provedbu zakona. U zemljama u razvoju,temeljno je provedba zakona tako slomljena da je UN nedavno izdao izvješće koje otkriva kako “najveći dio siromašnih ljudi živi izvan zaštite zakona.” Sad iskreno, vi i ja nemamo otprilike nikakvu ideju što bi to značilo jer nemamo takvo iskustvo iz prve ruke. Djelatna provedba zakona nam je totalna pretpostavka.Zapravo, ništa ne izražava tu pretpostavku jasnije nego tri jednostavna broja: 9-1-1, što je, naravno, broj policijskog operatera za hitnu pomoć ovdje u Kanadi i u Sjedinjenim državama, gdje je prosječno vrijeme odziva na poziv policije kroz 911 oko 10 minuta. Tako da to shvaćamo posve zdravo za gotovo.

Ali što kad ne bi bilo provedbe zakona da vas zaštiti? Žena u Oregonu je nedavno iskusila kako bi to bilo.Bila je sama doma u svojoj mračnoj kući u subotnjoj noći, kad si je čovjek počeo trgati prolaz u njen dom.To je bila njezina najgora noćna mora, jer ju je taj čovjek spremio u bolnicu uslijed napada samo dva tjedna ranije. Tako prestrašena, uzima telefon i čini ono što bi učinio svatko od nas: zove 911 — ali samo da dozna kako radi rezanja proračuna u njenom okrugu, provedba zakona nije raspoloživa vikendima.Slušajte. Otpravnica: Nemam nikoga tamo koga bih poslala. Žena: Ok. Otpravnica: Um, očito ako uđe unutar prebivališta i napadne vas, možete li ga upitati da ode? Ili znate li ako je opijen ili nešto? Žena: Već sam ga upitala. Već sam mu rekla da vas zovem. Provalio je i prije, razvalio mi vrata, napao me.Otpravnica: Aha. Žena: Um, da pa … Otpravnica: Ima li ikoji način na koji bi mogli sigurno napustiti prebivalište? Žena: Ne, ne mogu, jer on mi priječi otprilike jedini izlaz. Otpravnica: Dobro, jedina stvar koju mogu jest dati vam neke savjete, i nazvati šerifov ured sutra. Očito, ako on uđe i na nesreću ima oružje ili vam pokuša nanijeti tjelesne ozljede, to je druga priča. Znate, šerifov ured tamo ne radi. Nemam nikoga za poslati.”

Gary Haugen: Tragično, žena iz te kuće je bila nasilno napadnuta, zadavljena i silovana jer to je ono što znači živjeti izvan vladavine zakona. A tu žive milijarde naših najsiromašnijih. Kako to izgleda? U Boliviji, na primjer, ako čovjek seksualno napadne siromašno dijete, statistički, viši mu je rizik smrti od pokliznuća tijekom tuširanja nego da će ikada ići u zatvor radi tog zločina. U južnoj Aziji, ako podjarmite siromašnu osobu, viši vam je rizik od pogotka munje nego da ćete ikad ići u zatvor za taj zločin. I tako epidemija svakodnevnog nasilja, samo divlja i dalje. I uništava naše napore kako bi pokušali pomoći milijardama ljudi izaći iz njihovog pakla od dva dolara na dan. Jer podaci jednostavno ne lažu. Ispada kako možete dati sve vrste roba i usluga siromašnima, ali ako ne spriječite ruke nasilnih siledžija da to sve oduzmu, bit ćete vrlo razočarani s dugoročnim učinkom vašeg napora.

Pa biste pomislili kako će raspadanje temeljne provedbe zakona u zemljama u razvoju biti ogroman prioritet u globalnoj borbi protiv siromaštva. Ali nije. Revizori međunarodne pomoći nedavno nisu mogli naći niti jedan posto pomoći koja bi išla zaštiti siromašnih od kaosa bezakonja svakodnevnog nasilja. A iskreno, kad i pričamo o nasilju protiv siromašnih, nekad je to na najčudniji način. Organizacija za svježu vodu priča srcedrapajuću priču o djevojkama koje su silovane na putu po vodu, a tada slave rješenje kroz novi bunar koji drastično skraćuje njihovu hodnju. Kraj priče. Ali niti riječ o silovateljima koji su i dalje točno tamo u toj zajednici. Kad bi mlada žena na nekom od naših sveučilišnih kampusa bila silovana na putu do knjižnice, nikad ne bismo slavili rješenje približavanja knjižnice bliže spavaonici. A ipak, iz nekog razloga, to je u redu za siromašne ljude.

Sada, istina je kako tradicionalni stručnjaci za gospodarski razvoj i ublažavanje siromaštva, ne znaju riješiti ovaj problem. I što se onda događa? Ne pričaju o njemu. Ali temeljniji je razlog što je provedba zakona za siromašne u zemljama u razvoju tako zanemarena, taj što ju ljudi u zemljama u razvoju, sa novcem, ne trebaju. Bio sam na Svjetskom ekonomskom forumu nedugo pričajući upraviteljima korporacija koji imaju krupne poslove u zemljama u razvoju i samo sam ih pitao, “Kako vi zaštitite sve svoje ljude i imovinu od svog tog nasilja?” A oni su pogledali jedni druge, i rekli, praktički jednoglasno,“Kupimo ju.”

Zbilja, privatne su sigurnosne snage u zemljama u razvoju sada četiri, pet i sedam puta veće od javnih policijskih snaga. U Africi, najveći je poslodavac na kontinentu trenutno privatna sigurnost. Ali vidite, bogati mogu platiti za sigurnost i mogu se i dalje bogatiti, ali siromašni je ne mogu platiti i ostaju posve nezaštićeni te i dalje ostaju bacani po zemlji.

To je krupna i skandalozna sramota. A to ne mora biti tako. Slomljena provedba zakona može biti popravljena. Nasilje može biti zaustavljeno. Gotovo svi kaznenopravni sustavi, počinju slomljeni i pokvareni, ali mogu biti preobraženi kroz žestok trud i zalaganje.

Put naprijed je zapravo prilično jasan. Broj jedan: moramo početi smatrati zaustavljanje nasilja neophodnim dijelom borbe protiv siromaštva. Zapravo, bilo koja rasprava o globalnom siromaštvu koja ne uključuje problem nasilja se mora smatrati neozbiljnom.

I drugo, moramo početi ozbiljno ulagati resurse i dijeliti stručnost kako bi podržali zemlje u razvoju dok oblikuju nove, javne sustave pravde, ne privatne sigurnosti, koji daju svima priliku da budu sigurni. Ove su preobrazbe zbilja moguće i događaju se danas. Nedavno, Zaklada Gates je financirala projekt u drugom najvećem gradu Filipina, gdje su mjesni odvjetnici i mjesni provoditelji zakona bili u stanju tako drastično preobraziti pokvarenu policiju i slomljeno sudstvo, da su u samo četiri kratke godine, bili u stanju mjerljivo smanjiti komercijalno seksualno nasilje protiv siromašne djece za 79 posto.

Znate, gledajući unazad u povijest, što je uvijek najviše neobjašnjivo i neoprostivo su jednostavni neuspjesi suosjećanja. Jer vjerujem kako povijest saziva sud naših unuka a oni nas samo pitaju: “Bako, djede, gdje ste bili? Gdje si bio, djede, kad su Židovi bježali iz nacističke Njemačke te bili odbijeni od naših obala ? Gdje si bio? I bako, gdje si bila kad su sproveli naše japansko-američke susjede u internacijske logore? I djede, gdje si bio kad su tukli naše afro-američke susjede samo stoga što su se pokušavali prijaviti kao glasači?” Isto tako, kada naši unuci pitaju nas: “Bako, djede, gdje ste bili kad se dvije milijarde najsiromašnijih na svijetu utapalo u kaosu bezakonja svakodnevnog nasilja?” Nadam se kako ćemo moći reći da smo imali suosjećanje, da smo podigli glas, i kao generacija, bili potaknuti da učinimo da to nasilje stane.

Hvala vam puno.

(Aplauz)

Chris Anderson: Vrlo moćan zagovor. Pričaj nam malo o nekim stvarima koje su se događale kako bi se, na primjer, pojačala policijska obuka. Koliko je to težak proces? GH: Dobro, jedna od dičnih stvari koje su se sada počele događati je kako kolaps tih sustava i posljedice postaju očiti. Postoji, sada, politička volja da se to učini. Ali to sada samo traži ulaganje resursa i prijenos stručnosti. Postoji sukob političkih volja do kojeg također mora doći, ali to su pobjedive borbe, jer smo napravili neke primjere širom svijeta pri Međunarodnoj misiji pravde koji su vrlo ohrabrujući.

Pa samo nam reci, u jednoj zemlji, koliko košta da se napravi materijalna razlika za policiju, na primjer — znam da je to samo jedan dio toga. GH: U Guatemali, na primjer, tamo smo počeli program s mjesnom policijom i pravosudnim sustavom, tužiteljstvom, da bismo ih uvježbali kako bi mogli zbilja učinkovito rješavati te slučajeve. I vidjeli smo kako je progon izvršitelja seksualnog nasilja narastao za više od 1000 posto. Taj je projekt bio vrlo skromno financiran sa oko milijun dolara godišnje, i tip učinka koji možete dobiti za svoj novac u pogledu poticaja kaznenopravnom sustavu koji može funkcionirati kad bi bio ispravno uvježban i motiviran i vođen, a te zemlje, pogotovo srednji sloj koji vidi kako zbilja nema budućnosti s tom potpunom nestabilnosti i potpunom privatizacijom sigurnosti mislim kako je to prilika, prozor za promjenu.

Ali za učiniti da se to zbilja dogodi, morate gledati u svaku kariku lanca — policiju, koga još? GH: Dakle to je stvar oko provedbe zakona, počinje sa policijom, oni su prednji dio cjevovoda pravde, ali oni predaju stvar tužiocima, a tužioci predaju sudovima, a žrtve nasilje trebaju biti podržane socijalnom službom kroz sav taj put. Tako da trebate imati pristup koji sve to objedinjuje. U prošlosti, čak je i bilo nešto malo vježbe u sudstvu, ali dobiju loše dokaze od policije, ili malena policijska intervencija koja ima veze s narkoticima ili terorizmom ali nikakve sa pružanjem običnoj siromašnoj osobi odlične provedbe zakona, tako da je stvar u objedinjavanju svega toga, i zbilja možete imati ljude u vrlo siromašnim zajednicama sa iskustvom provedbe zakona sličnom našem, koje nije savršeno niti u našem iskustvu, naravno, ali čovječe, kako je dobar osjećaj znati da možeš nazvati 911 te će te netko valjda zaštititi.

Gary, mislim da si napravio spektakularan posao skretanja svjetske pažnje na ovo u svojoj knjizi i upravo ovdje danas.” (2)

Fizika je u biti rješavanje problema i otkrivanje zakonitosti i pravilnosti u svemu šta nas okružuje. Sociofizika je grana fizike koja nastoji da pronađe pravilnosti i zakonitosti u društvu, ali i da riješi društvene probleme. Siromaštvo je jedan od društvenih problema, a da bi ga se riješilo potrebno bi bilo uvesti osnovne prihode kao i osnovnu zaštitu za sve ljude. Bez toga siromaštvo će uvijek biti kao prirodna posljedica sistema koji smo napravili i koji podržajemo. Dakle, rješenje za siromaštvo postoji, samo je pitanje da li je društvo spremno da prihvati to rješenje, a rješenje uključuje sve nas!

Reference

(1) https://www.ted.com/talks/rutger_bregman_poverty_isn_t_a_lack_of_character_it_s_a_lack_of_cash/transcript?language=sr#t-13533

(2) https://www.ted.com/talks/gary_haugen_the_hidden_reason_for_poverty_the_world_needs_to_address_now

 

Advertisements